Piše: Željko Tomašić
========================
U posljednje vrijeme u javnom prostoru pojavljuju se poruke koje više podsjećaju na mobilizacijske parole nego na političku raspravu. Retorika sve češće temelji na „mobilizaciji protiv nekoga, a ne za nešto“ i da se stvara „emocionalna demonizacija“ umjesto programskog nadmetanja. Upravo ta pojava zaslužuje ozbiljniju analizu, jer se ne tiče samo jedne stranke ili jednog kraja — nego političke kulture u cijeloj Hrvatskoj.
Međimurje je dugo bilo iznimka
Međimurje je godinama slovilo kao prostor u kojem se politika vodi mirnije, racionalnije i s naglaskom na razvoj. Stabilna podrška županu Matiji Posavcu, koji u prvom krugu redovito dobiva natpolovičnu većinu glasova, stvorila je okruženje u kojem se lokalna politika može baviti konkretnim projektima, a ne ideološkim rovovima.
Sjetimo se da je Posavec u početku imao jasan politički stav prema koalicijama, ali bez retoričke agresije. U sadašnjem mandatu naglasak je na suradnji s Vladom — bilo kojom — „na dobrobit Međimurja“. To je pristup koji se u politologiji naziva kooperativni lokalni pragmatizam: politika koja ne traži neprijatelje, nego rješenja.
Zašto je to važno?
Jer se pokazalo da takav model donosi rezultate. Suradnja s državom, bez obzira na stranačku boju, omogućila je Međimurju značajna ulaganja. Da je pristup bio suprotan — da slikovito kažem — „dobilo bi se drek na klipici“.
Drugim riječima: suradnja donosi razvoj, sukob donosi blokadu.
Novi val retorike: uvoz iz nacionalne politike
Upravo zato je iznenađujuće vidjeti poruke tipa „Ne dajte Međimurje HDZ-u“, koje se pojavljuju u kampanjama manjih stranaka. U dokumentu se navodi da takve poruke nisu programske, nego emocionalne, te da stvaraju osjećaj ugroze i dijele građane na „naše“ i „njihove“.
Problem nije u kritici — kritika je sastavni dio demokracije. Problem je u isključivanju.
Kad se legitimna hrvatska stranka prikazuje kao opasnost za hrvatsku županiju, poruka se lako pretvori u ono što se opisuje kao „isključivanje vlastitih sugrađana“. To više nije politička rasprava, nego plemenska logika.
Šira slika: Hrvatska ulazi u fazu polarizacije
Činjenica je da Hrvatska ulazi u političko razdoblje u kojem:
- male stranke žive od konflikta
- mediji nagrađuju ekstremne izjave
- oporba često bira antagonizam umjesto programa
- lokalna politika preuzima obrasce nacionalne politike
To je opasna spirala, jer vodi prema društvu u kojem se politički protivnik ne doživljava kao druga opcija, nego kao neprijatelj.
A neprijatelju se ne nudi argument — neprijatelja se želi eliminirati iz javnog života.
Zašto je Međimurje važno kao primjer
Međimurje pokazuje da se može drugačije.
Pokazuje da se može:
- surađivati s Vladom bez obzira na boju
- donositi proračune koji donose konkretne koristi
- voditi politiku bez mržnje
- razvijati županiju bez ideoloških rovova
- biti kritičan, ali ne destruktivan
To je model koji bi mogao biti koristan i drugima.
Zaključak: Hrvatska treba manje parole, a više suradnje
Činjenica je da „mržnja ne gradi škole, ceste, bolnice“ i da „troši energiju i stvara nepovjerenje“. To je poruka koju vrijedi ponoviti.
Ako želimo društvo koje napreduje, onda nam treba:
- više uvažavanja
- više dijaloga
- više pragmatizma
- manje demonizacije
- manje političkog performansa
Međimurje je pokazalo da se može voditi politiku koja spaja, a ne dijeli. Vrijeme je da se taj model proširi i izvan granica županije.
